Mnogi poslastičari pod rečju dakuaz podrazumevaju upravo same kore. Nemoguće je prenijeti koliko su francuzi ponosni na ovu koru i koliko je često koriste u poslastičarstvu. Tajna je jednostavna - fantastična tekstura, lagana u pripremi i nevjerovatna varijabilnost čine dakuaz pravim klasikom u svakoj ustanovi u Francuskoj i šire. Često ga vidimo i u mousse desertima, kolačima poput suflea itd.

Tekstura kore je gusta i mekana, savršeno prihvata bilo sveže ili liofilizovano bobičasto voće, komadiće orašastih plodova, začina ili začinskog bilja. Ukus će zavisiti i od brašna od orašastih plodova. Bilo da se radi o bademima, lešnicima, pistaćima ili kokosu, svaka opcija će savršeno odgovarati. Sve ovo čini dakuaz odličnom opcijom za razne poslastice! Promjenom ukusa kore, možete dodati ili pojaciti ukus vaše torte ili dezerta.

Podjelila bi sa vama recepturu dacquoise’a sa lešnikom :

225 gr belanca

112 gr šećer

120 gr badem brašno

105 gr lešnik brasno

225 gr šecer u prahu

45 gr brašno

Bjelance umutiti sa šećerom do čvrste teksture. Sve suve sastojke sjediniti. Pažljivo promješati zajedno umućeno bjelance i ostale sastojke. Ispeći na temperaturi 175 C oko 10-12 min.

Ilona Radović za Moyamagazin

Fotografije: Canva

Tiramisu – već samo ime zvuči poput muzike. U prevodu s italijanskog jezika znači „podigni me“ ili „razvedri me“, i zaista, malo ko može ostati ravnodušan pred činijom punom slojeva fine kreme od maskarponea, piškota natopljenih u aromatičnu kafu i završnicom od gorko-slatkog kakao praha.

Tiramisu je jedan od najpoznatijih italijanskih deserata, ali njegovo porijeklo ni danas nije sasvim jasno. Neki tvrde da je nastao u regiji Veneto, u Trevizu, šezdesetih godina prošlog vijeka, u restoranu Le Beccherie. Drugi pak smatraju da je slična verzija kolača postojala i ranije, ali bez maskarpone sira.

Bilo kako bilo – jedno je sigurno: tiramisu je osvojio čitav svijet. Danas se može pronaći na gotovo svakom jelovniku, od skromnih kafana do vrhunskih restorana, kao i u mnogim domaćinstvima širom svijeta.

Za pripremu tiramisua potrebno je svega nekoliko sastojaka: piškote (savoiardi), svježe skuvana kafa (najbolje espreso), jaja, maskarpone sir, šećer, kakao prah, te po želji – nekoliko kapi likera (marsala, amaretto ili rum).

Ipak, čarolija ovog deserta ne leži samo u sastojcima, već u njihovom savršenom slaganju: spoj kafe, slatke i pjenaste kreme i mekih piškota stvara idealan balans ukusa – osvježavajući, kremast i elegantno sladak.

Danas postoji veliki broj modernih interpretacija: tiramisu s jagodama, malinama, čokoladom, pistaćima, pa čak i zelena verzija sa matcha prahom. Prave se i veganske verzije bez jaja i mliječnih proizvoda, a postoje i slane varijante koje se poslužuju kao predjelo.

Ipak, klasični recept i dalje važi za nenadmašan – jednostavan, a sofisticiran.

U vrelim ljetnjim mjesecima, tiramisu dobija novu, osvježavajuću dimenziju. Evo nekoliko inspiracija:

-Tiramisu s limunom i borovnicama: Umjesto kafe, koristi se limunov sok ili lagani sirup od limuna, uz dodatak svježih borovnica i kreme s aromom citrusa. Lagan, voćni i prefinjen.

-Tiramisu sa jagodama i mentom: Piškote se umakaju u sok od jagode, a između slojeva se dodaju komadići svježih jagoda i listići mente. Posebno omiljen djeci i ljubiteljima svježih, slatkih ukusa.

-Tropikal tiramisu s ananasom i kokosom: Umjesto klasičnog kakaa i kafe, koristi se lagana kokosova krema, uz dodatak svježeg ananasa i posip od kokosa. Pravi rajski desert.

-Tiramisu u čaši: Idealno rješenje za ljetnje zabave. Služi se u pojedinačnim čašama, brzo se hladi i lijepo izgleda. Može se kombinovati s bilo kojim sezonskim voćem.

Tiramisu nije samo slatkiš – to je uspomena, osjećaj ugodnosti, emocija pretočena u desert. Ima moć da nas vrati u djetinjstvo, podsjeti na putovanja, drage ljude i posebne trenutke. Zato ga često biramo za svečane prilike – da nekome uljepšamo dan i simbolično ga „podignemo“.

Sve je počelo u carskoj Rusiji. Kažu da je mladi kuvar, želeći da impresionira caricu Jelisavetu Aleksandrovnu, napravio kolač od medenih kora i kiselkastog fila od pavlake – ne znajući da carica, zapravo, ne voli med. Ali prvi zalogaj promijenio je sve: kolač je postao hit, a kuvar legenda.

Tako je Medovik rođen – iz greške, ali i iz hrabrosti da se proba nešto novo.

Medovik je prepoznatljiv po svom jedinstvenom izgledu – spoljašnjem sloju od fino izmrvljenih kora koje mu daju karakterističan, rustičan šarm i neodoljivu teksturu.

U centru cijele priče je med. On je ono što daje Medoviku identitet – miris, boju i karakter. U početku se koristio tamni šumski med, jer je davao pun ukus i boju. Danas se češće koristi bagremov ili livadski, zbog blaže arome. Ali jedno se nije promijenilo: bez kvalitetnog meda, Medovik nije pravi Medovik.

Nekad su se kore pekle na drva, na poleđini pleha, svaka posebno. Bilo ih je šest, osam, pa i deset – tanke, hrskave, i sve premazane filom od pavlake i putera. Danas se pravi brže: mikser umjesto drvene kašike, rerna na tačno 180 stepeni, i moderni oblici – okrugli, četvrtasti, pa čak i slojeviti deserti u čaši.

Ali suština je ostala ista: medovik mora da odstoji preko noći. To je trenutak kada kore upiju fil, kada sve omekša i kada kolač „prodiše“. To čekanje je ono što ga razlikuje od svih drugih – jer Medovik se ne pravi na brzinu.

Recept koji se i danas smatra originalnim

Za kore:

3 jaja

150 g šećera

3 kašike meda

100 g putera

1 kašičica sode bikarbone

oko 400 g brašna

Za fil:

500 ml kisele pavlake (ili pavlake za kuvanje)

200 g šećera u prahu

100 g putera

malo limunovog soka ili vanile

Priprema:

Na pari otopi med, šećer i puter. Dodaj sodu, pusti da zapjeni, pa skloni s vatre. Dodaj jaja, zatim postepeno brašno, dok ne dobiješ mekano tijesto.

Podijeli na 6–8 dijelova, razvaljaj tanke kore i peci 4–5 minuta na 180°C. Umuti fil, premaži svaku koru i složi ih jednu na drugu. Ohladi i ostavi da prenoći. Sutra će biti savršeno mekan i aromatičan.

Danas ga možeš pronaći u modernim verzijama: sa karamel kremom, čokoladom, lješnjacima, malinama, pa čak i u obliku tortica u čaši. Ali onaj klasični, s pavlakom i medom, i dalje je najbolji. Njegova ljepota je u jednostavnosti – u mirisu koji podsjeća na toplotu doma i u ukusu koji ne izlazi iz mode.

Medovik je, u suštini, mali podsjetnik da dobre stvari zahtijevaju vrijeme. Da se strpljenje uvijek isplati. I da su miris meda i topla kuhinja ponekad sve što nam treba da se sjetimo zašto volimo jesen.

Moyamagazin

Fotografije: Pinterest